Nakon četrnaest izdatih knjiga poezije, petnaesta knjiga Živka Milijaša - Žike je Knjiga priča, naslovljena kao DJEČIJE PRIČE IZ KOMŠILUKA.

Neko Bogu krade dane, Milijaš krade noći. Iz te krađe "donio" je dječije priče.

Simbolično, poput sedam dana u nedjelji ili pak poput mijene mjeseca, knjiga je satkana od sedam zanimljivih priča. Pisac je inspiraciju pronašao na fotografijama djece iz neposrednog okruženja. Naizgled, fotografije koje su poslužile i kao ilustracije pričama, djeluju sasvim obično, ali stvari nikad nisu onakve kako izgledaju. I nisu to ni obične fotografije, a još manje obična djeca. To su veliki mali ljudi i izazovi, jednako veliki i mali, koje im život postavlja. Milijaš je, opčinjen viđenim, dao mašti na volju i poveo nas u čaroliju djetinjstva.

Djetinjstvo je temelj budućeg života, kroz sedam priča, pisac je postavio stabilan temelj svakom od njegovih junaka.

Tu stabilnost dala je ljubav Marta, neobična djevojčica, junakinja prve priče, sazdana je od osmijeha i pokreta. Većina ljudi odglumi život, a Marta ga odveć živi. I kao pokretna slika, pokazuje nama, šta je bezbrižno djetinjstvo. Pisac u njoj vidi buduću glumicu. Njen uzor je njena tetka. "Pa vjerovatno je i ona neobična i ima svoje neobične priče i slike". Da, njena tetka je neobična i ta neobičnost je Marti uzor, te ona ponavlja... "KAO MOJA TETKA".

ALEKSIN ŽABAC i ZLATNI DJEČAK, priče o dva dječaka, naizgled sasvim različite, ali ima jedna žaba koja ih povezuje

Aleksa je dječak, koji je puzao i prohodavao uz jednu kornjaču, potom trčkarao uz svog psića. Pomno je "istraživao" životinjski svijet, čak se i plašio "strašne ribice", ali kasnije, bio je "vodič u odrastanju" mlađoj sestri Kristini. Kikica je postala njegov najbolji prijatelj za igru, a ponekad i za svađu. Jednom je Aleksa poželio žabu koju je uhvatio u Boriku, ali otac je, bez riječi, odbio njegove molbe. Aleksa je na kraju odustao i rekao: "Neću žabu". E taj ALEKSIN ŽABAC, praviće probleme jednom drugom dječaku. ZLATNI DJEČAK - LUKINO ZLATO je priča posvećena dječaku Luki Đurđeviću. To je priča o uspjehu.

A, kako doći do uspjeha? Milijaš to slikovito opisuje na svom primjeru "Imam običaj da kažem kao nekada ono igračkica cuko, koji je stajao u autu, na tacni gepeka i na pokret auta on je mlatio glavom. E, tako i ja mlatim glavom naprijed i pozdravljam djecu, kako bi što bolje zapamtili i međusobno se pozdravljali".

Ponavljanjem, svakodnevno, radnji koje vode ka cilju i uz poštovanje protivnika, postiže se uspjeh. "Progutaj tu žabu" je metafora koja simbolizuje sve te izazove. Aleksa je rekao: "Neću žabu", a Luka mora "progutati žabu" da bi stigao do zlatne medalje. I uvijek je sve lakše uz podršku, a Luka je ima u treneru, drugarima, bratu, roditeljima...

Dječak Jovan suočio se strahom, najvećom preprekom u životu. Jovan je trenirao džudo, ali je imao strah od borbi. Jednom je treneru povjerio da i tata ima strah od mame. Naime, tata je imao običaj da gledajući utakmicu, sa nogama na stočiću, pije pivo i jede čips, rasipajući ga unaokolo. I to je treneru bilo dovoljno da pomogne Jovanu da savlada strah, podsjećajući ga da i veliki, poput tate, imaju strah. JOVANOV STRAH je nestao, ne pobjedom protivnika, već onda kada je iz poraza izašao sa osmijehom na licu. Sigurno se sjetio kada je trener govorio: "Pobijedio je onaj koji ima osmijeh na licu".

Sasvim posebna priča o ljubavi djeda i unuka, a istovremeno priča o prvim gubicima je priča DJED MILE I UNUK MARKO. Topla priča o njihovoj privrženosti u svakodnevnoj šetnji dok im je društvo pravio mali pas. Nakon djedove smrti, Marko je šetao sam malog psa, isto onako kao njegov djed. Ljubav je to bila, bolje zaostavštine, sigurno nema.

E, MOJ BEKANE... "Da nije tebe, ja ne znam šta bih sama". Priča o djevojčici Izabeli, koja se osjetila pomalo usamljena, pored starijih brata i sestre. Oni, pomalo zaokupljeni svojim odrastanjem, "gurnuli" su sestricu malenom jagnjetu. Izabela više nije bila sama, pronašla je "srodnu dušu". Otac je, prodavši jagnje komšiji, rastužio djevojčicu. Ali ljubav uvijek pobjeđuje, vratio je jagnje djevojčici, jer nije novac vrijedan ni jedne njene suze.

DOBRICA VANZEMALJAC je priča o kukcu. Velikim dijelom pisana u formi basne. Zapravo to je priča o nama, ljudima. Ne primjećujući, uglavnom, svijet oko sebe, pa ni samu prirodu, koja nam je čudna. Mi jednostavno ne razumijemo. Srećom, postoje oni koji osluškuju prirodu. To su Marta i njena tetka Tanja. One daju nadu, da ipak nije propao ovaj svijet.

Milijaševe priče, nalik su nekom priručniku za srećno odrastanje, a odveć odraslima podsjetnik na bezbrižno djetinjstvo.
Vjerujem da će i jedni i drugi čitati priče u jednom dahu. Možda neki "progutaju žabu" i izmaštaju neke nove priče. Svoje pričeI ZLATNI DJEČAK Luka, "progutao je tu žabu" i osvojio zlatnu medalju.

Zar postoji bolji kraj za ovu razigranu i poučnu KNJIGU PRIČA?